Možemo li prevenirati stres kod djece školske dobi?

Ono je najznačajniji i najbogatiji dio odrastanja jer sve ono što doživimo i implementiramo u djetinjstvu ostavlja neizbrisiv trag za sva preostala životna iskustva, načine kako se njima nositi, bili mi toga svjesni ili ne.

Igra je, naime, toliko važna za rast i razvoj da su je Ujedinjeni narodi prepoznali kao osnovno pravo svakog djeteta. Stvarnost u kojem žive djeca danas malo je drugačija, užurbana i kompetitivna, prepuna aktivnosti i potreba za samodokazivanjem, visokim osobnim očekivanjima i još višim zahtjevima od strane roditelja i društva generalno. Sigurno je kako na djetinjstvo danas ne možemo gledati kao na vrijeme u kojem smo odrastali mi, jer svijet se mijenja, poprima neke nove osobine, uloge i preferencije, ali bilo bi lijepo posjetiti se onog osnovnog postulata u kojem se djeca moraju i trebaju igrati.

Uloga igre u ranim godinama

Iako učenje kao takvo nije prva asocijacija kad spomenemo igru, upravo igra dovodi do prvih zaključaka kako preživjeti i stvoriti psihološku otpornost. Najveća prednost igre je razvoj divergentnog razmišljanja, odnosno razmišljanja van okvira koje uključuje improvizaciju, zamišljanje i iskorištavanje najrazličitijih predmeta na način da postanu svojevrstan štit, sredstvo ili uloga. Iduća važna uloga igre je razvoj empatije i samoregulacija emocija, utjecaj na upornost, izvršavanje obaveza do kraja kao i preuzimanje različitih uloga koje vode boljem upoznavanju sebe i svoje okoline. Važno je poticati igru u duljem razdoblju kako bi djeca imala priliku usvojiti sve one psihosocijalne vještine koje će im u životu značiti više nego što ih može naučiti ijedna škola ili sustav.

Zašto ne puštamo djecu da im bude dosadno?

Dosada danas postaje sve rjeđi fenomen. Naime, napredak tehnologije, izloženost ekranima svih vrsta i sadržaja, uključujući televizijske ekrane, igraće konzole, društvene mreže i slično, dovelo je do konstantnog izvora zabave bez puno ulaganja. Konstantno nastojimo zaokupiti pažnju djece, prevelikim ili pak premalim angažmanima, puštajući ih da se snađu sami unutar, najčešće, virtualnog svijeta, bez one prave mašte koja bi bila osnovna za njihov razvoj. Dosade se ne treba bojati niti je izbjegavati, već treba na nju gledati kao na priliku jer djeci omogućuje da sama smisle aktivnosti koje žele ili trebaju raditi.

Dječji strahovi

Strah i anksioznost prirodan su dio razvoja djeteta, baš kao što se takve emocije prirodno javljaju i kod odraslih. Važno je razlikovati etape, odnosno godine u kojima se određeni strahovi osjećaju. Mala djeca imaju strahove vezane za vanjske pojave, najčešće, velike životinje, prirodne nedaće, bučne zvukove i slično. Takvi su strahovi potpuno normalni i dio su sazrijevanja. Veća djeca, u višim razredima škole počinju razvijati internalizirane strahove, one u kojima su oni sami u ulozi čekanja nekog lošeg događanja, bilo da se radi o neuspjehu u školi ili strepnji za položaju u razredu, društvu ili bilo kojoj aktivnosti kojoj su izloženi.

Razvojni strahovi u školskoj dobi tako su vezani za neke apstraktne situacije koje dugoročno mogu uvesti u anksioznost i tjeskobu. S razvojem kognitivnih sposobnosti kod djece postupno dolazi do sve boljeg razumijevanja svijeta oko sebe kad nastupaju strahovi od osobnog stradanja, tjelesnih ozljeda i smrti te gubitka roditelja i bližnjih. To kod djece može uzrokovati osjećaje uznemirenosti i zabrinutosti te im osvijestiti kako je naše postojanje zapravo vrlo nesigurno i krhko. Osim straha od smrti, drugi osnovan strah je strah od srama, koji se velikm dijelom uklopi u strah od akademskog neuspjeha, odlaska u školu ili reakcije vršnjaka na bilo koji dio provedenog dana u školi.

Kako se nositi s dječjim strahovima?

U komunikaciji s djecom važno je zadržati integritet na način da ne reagiramo burno na nijedan razvojni strah uvažavajući djetetove potrebe, želje i načine kako bi se osnažilo. Vrlo je važno normalizirati strah navodeći primjere iz osobnog života što dovodi do povezivanja na razini koju dijete razumije. Također, djetetu bi trebalo osigurati prostor da se suoči sa svojim strahovima, blago i nenametljivo, poštujući njegove osobne granice kao i one do kojih želi ići. Suočavanje je važan element razvoja psihološke otpornosti, jer upravo suočavanjem jasno navodimo kako strah nije opasan i ne treba ga se bojati. Ukoliko strah prijeđe fazu razvojnih simptoma i postane ograničavajuć za dijete na način da ometa svakodnevno funkcioniranje bilo bi dobro potražiti stručnu pomoć koja će taj problem, uz interakciju s djetetom i roditeljima, uspješno otkloniti.

Treba li škola biti mjerilo uspjeha?

Jedna od glavnih aktivnosti u životu svakog djeteta je škola čija je funkcija danas znatno umanjena uslijed razvoja brojnih zanimanja koja ne prioritiziraju školu kao osnovu za rast, već upravo suprotno. Možemo reći kako je škola danas u očima djece bitno različita od one institucije uz koju smo odrasli mi. Doba u kojem živimo donijelo je puno dobrobiti po pitanju intelektualnog razvoja pa tako danas imamo brojne alate koji nam pomažu u učenju, implementaciji novih znanja, izražavanju, vođenju posla, komunikaciji s ljudima i tako redom. Ako se vratimo na početak priče, unutar koje smo pažnju stavili na igru i razvoj kreativnosti, možemo zaključiti kako svi navedeni alati u velikoj mjeri umanjuju ili gase kreativnost, ali donose brza rješenja i čine svaki zadatak savršeno obavljenim.

Zašto je to tako? Pa upravo zbog same pozadine programskih jezika, softvera i umjetne inteligencije koja u vrlo kratkom vremenu nađe savršena rješenja za svaki upit. Već postojeći teret savršenstva na taj način se internalizirao u svakog pojedinca, namjerno ili nenamjerno, ali i u svaku odgojnu ustanovu. Danas rijetko možemo čuti kako je djeci rečeno da napišu neko razmišljanje, osvrt ili projekt na osnovi vlastitih misli, bez obzira koliko to malo ili malo kvalitetno bilo. Bilo bi lijepo čuti kako se ponekad još uvijek cijeni i nagradi osobna kreativnost, svakako kvalitetnija i bolja od složenih rečenica koje nam danas donose sva čuda moderne tehnologije. Istovremeno rastužuje činjenica unutar koje je jezik umjetne inteligencije potpuno legitiman i može se koristiti, ne samo u školama, već i u svim granama i djelatnostima. Upravo takav pristup, od kojeg ne možemo pobjeći niti ga možemo ignorirati danas donosi sve veće zahtjeve prema djeci, ali i guši sve one iskre kreativnosti koje bi dijete potencijalno moglo imati.

Djeca danas svoj odnos prema neuspjehu uvelike grade prema onom što vide u svojoj okolini, stoga je uz naglašavanje uspjeha i dobrih ocjena također važno naglasiti neuspjehe, nesavršenosti i pogreške kao normalan i potreban dio života. Pri tom je važno i čemu dijete pripisuje svoje neuspjehe, odnosno ako ih poistovjećuje s vlastitim sposobnostima, svaki neuspjeh snižava samopoštovanje. U kontekstu neuspjeha, najvažnija je reakcija roditelja , odnosno kritika koja može dovesti do osjećaja da vrijedimo onoliko koliko rezultata postižemo. Validacija sebe prema količini rezultata je siguran put u anksioznost, "burn-out" i posljedični razvoj depresije, stoga ne čudi činjenica kako danas sve veći broj djece školske dobi već ima pripisane dijagnoze anksiozno-depresivnog kruga.

Važnost povezivanja s djetetom

Moderna vremena pred svakog roditelja stavljaju breme odgoja prilagođenog tom istom vremenu unutar kojeg treba biti prijatelj, psiholog, savjetnik, učitelj i trener. Naravno da takvo nešto nije moguće niti bi se trebali odmicati od uloge roditelja koja je prije svega stup, oslonac, snaga i rame za plakanje kad je to potrebno. Biti "dobar" roditelj danas je iznimno teško, ponekad nemoguće, ali ako se želimo vratiti onim istinskim vrijednostima vrlo je jednostavno. Najvažnije i osnovno je biti tu za svoje dijete, uvijek i u potpunosti. Povezati se s djetetom znači provoditi vrijeme s njim, ali na način da to vrijeme ne bude pasivno već aktivno. Aktivno provođenje vremena možemo imati ukoliko pokažemo zanimanje za djetetove interese, osluškujemo njegove potrebe, pohvalimo trud, iskoristimo svaku priliku za razgovor i naposlijetku, najvažnije, ostavimo tehnologiju po strani. Način na koji provodimo vrijeme s djetetom puno je važniji od količine tog istog vremena.