Holistički pristup bolesniku - uloga logopeda kod Parkinsonove bolesti

Piše: Jelena Bartolović Vučković, prof. logoped

Parkinsonova bolest je neurodegenerativna bolest koja najčešće zahvaća osobe starije od 40 godina, no može se javiti u djetinjstvu (juvenilni parkinsonizam) i kao Parkinsonova bolest s ranim početkom (od 21. do 40. godine). Zahvaća motoričke funkcije, a među prvim simptomima pojave su tremor (drhtanje ruku), bradikinezija (usporenost u izvođenju pokreta), rigiditet (ukočenost) i posturalni poremećaj (teškoće u održavanju uspravnog položaja). Kako bolest napreduje, uz motoričke simptome javljaju se ne-motorički simptomi, kao što su učestali padovi kod promjene položaja tijela (posturalna diskinezija), motorički blokovi, kao i smetnje govora i gutanja koje predstavljaju jedan od najtežih izazova kod liječenja ove bolesti. Ne-motoričke smetnje, uključujući probleme spavanja, depresivnost, poremećaj osobnosti te demenciju, mogu biti prisutne prije i biti dominantnije od motoričkih smetnji.

Trajanjem bolesti simptomi postaju izraženiji, a kvaliteta života i razina samostalnosti postupno opadaju.

Teškoće gutanja, govora, glasa, a samim time i komunikacije, mogu se javiti u ranom stadiju bolesti i imati značajan utjecaj na kvalitetu života i zadovoljstvo osobe s Parkinsonovom bolesti. Iako na prvi pogled govor, glas i gutanje, osim prvog početnog slova nemaju mnogo dodirnih točaka, strukture koje sudjeluju u izvedbi svih ovih vještina su međusobno povezane i smještene jedna blizu druge. Mimika i fina facijalna ekspresija osoba s Parkinsonovom bolesti su narušeni, te se često opisuje kako lice izgleda kao maska. Samim time, otežan je i izgovor glasova, na koji negativno utječe i pojava bradikinezije. Bradikinezija kao usporenost pokreta povezana je s artikulacijom, što za posljedicu ima pojavu hipokinetičke dizartrije, odnosno govor postane monoton, izgovor glasova je neprecizan, često se mijenja brzina govora, a glas je šuman i tih.

Ukočeni mišići otežavaju pokretljivost jezika, usana, obraza, koji su nužni za izgovor, kao i brzina pokreta. Upravo zbog blizine anatomskih struktura ukočenost, osim na glas, jačinu glasa i kontrolu fonacije (proizvodnje glasa) utječe i na pokrete grkljana i mišića vrata, što uz reducirane pokrete u ustima (žvakanje) za posljedicu ima pojavu disfagije – teškoće gutanja. Iako je disfagija najizraženija u kasnijim stadijima bolesti, kada se kao komplikacija može javiti aspiracijska upala pluća, jedan od prvih znakova je pojačano slinjenje, odnosno nemogućnost gutanja sline, prvo tijekom noći, a kasnije i tijekom budnih stanja.

Glas, govor i komunikacija

Kada se svi simptomi stave na jedno mjesto, cijela slika izgleda zbunjujuće i ne obećavajuće, no redovnom i ciljanom logopedskom terapijom moguće je utjecati na kvalitetu govora, glasa i komunikacije uz rad na kompenzacijskim tehnikama, te tehnikama koje usporavaju propadanje vještina. Vlastita percepcija govora i glasa često je kod osoba s Parkinsonovom bolesti blago iskrivljena. S obzirom na to da s vremenom moraju uložiti sve više snage u proizvodnju glasa i brže se umaraju, kod govora imaju dojam da glasno viču ili da u govoru previše karikiraju, govore značajno sporije... Posljedično vlastitom osjećaju događa se povlačenje u sebe i izoliranje od okoline i smanjeno aktivno sudjelovanje u komunikaciji. Kada sve ove simptome zamislimo u nekome socijalnom druženju, gdje se nalazi više ljudi koji žele puno toga međusobno razmijeniti, a često se govori istovremeno, osoba s Parkinsonovom bolesti se brzo umori od napora koji je potreban za govor.

Umor na nju djeluje tako da još sporije izgovara glasove, glas postaje tiši i razumljivost govora pada. Ne želeći ostaviti dojam vikanja i deranja na sugovornike, iako tijekom takvog angažmana glas i govor su samo sličniji onom od sugovornika, naša osoba s Parkinsonovom bolesti se počinje povlačiti u sebe i izbjegavati veća socijalna okupljanja. To za posljedicu ima izoliranost od okoline i, na kraju, moguću pojavu depresije.

Gutanje

Već je spomenuto gutanje kao jedna od teškoća, a ona je izražena prvo kroz otežano gutanje sline i nakupljanje ili curenje iste na kutovima usana. Toj teškoći ne pomaže ni činjenica da se učestalo javlja hipersalivacija (pojačano lučenje sline), koju je potrebno nekad tretirati i lijekovima pod nadzorom liječnika specijalista. Nakon pojave curenja sline, otežane kontrole i pokreta jezika i mišića za žvakanje, tijekom gutanja može doći i do ispadanja hrane iz usta, što moramo priznati u socijalnom kontekstu može predstavljati veliki problem.

Nadalje, teškoće gutanja javljaju se i u tzv. laringealnoj fazi gutanja, odnosno kad je želimo progutati. Zbog ukočenosti mišića, sporosti i slabosti može doći do nepotpunog zatvaranja dušnika (što za posljedicu može imati aspiraciju ili „ulazak hrane u krivi kanal“), zakašnjeli početak gutanja, kad je „hrana već krenula iz usta prema grlu“ što uzrokuje ostatke hrane u grlu, a slabost mišića otežava mogućnost zakašljavanja i iskašljavanja ostataka hrane.

Refleks kašljanja u ovoj situaciji je jako važan i sprečava pojavu aspiracije hrane ili sline. Vratimo se našoj osobi s Parkinsonovom bolesti, koja je zbog teškoća glasa i govora već počela izbjegavati veća socijalna druženja i zamislimo je na obiteljskom ručku. Iako se u obiteljskom okruženju osjeća sigurnije pa lakše sudjeluje u razgovoru, teškoće u gutanju i ispadanje hrane iz usta, učestalo zahliktavanje i zakašljavanje, sporija konzumacija hrane i u ovoj situaciji utječe na samopouzdanje i emocije, što rezultira izbjegavanjem tih situacija, te konzumiranjem hrane u izoliranoj okolini.

Stoga, uloga logopeda kod osobe s Parkinsonovom bolesti za cilj nema samo usporiti pojavu simptoma, odnosno omogućiti kompenzacijske tehnike u komunikaciji, glasu, govoru i gutanju. Uloga logopeda ima i zadaću održati što bolju kvalitetu života osobe kao socijalne individue. 

NP-NEURO-02-04/2025

Izbor iz literature:

https://www.asha.org/siteassets/ebp/dov/value-of-slps-in-treating-people-with-parkinsons-disease-long-term-impact.pdf